Godinama je bio tu blizu, godinama se družio s mnogima iz kruga aktualnih majstora brzina, nekima i pomagao, primjerice Aleksandru Božoviću i Borisu Durlenu kojima je bio u pratećoj ekipi. Godinama je želio sjesti u trkaći automobil i oprobati svoje mogućnosti, zadovoljiti svoju znatiželju da li i koliko može biti uspješan. To prije što je njegovo poslovni partner i prijatelj Lucio Stolli iz Trsta, i te kako dobro poznat u krugovima hrvatskih automobilista, često govorio da "prirodno dobro osjeća auto".

Ta tvrdnja bila je i razlogom što je Alen Perušić, u to vrijeme 34-godišnji vlasnik gumi servisa s Grobnika godine 2000. upravo od Stollija dobio priliku da sjedne u Renault Clio Williams i odveze međunarodnu brdsku utrku u Buzetu. Pobjeda u grupi N za Prvenstvo hrvatske i 3. mjesto osvojeno u konkurenciji za Srednjeeuropsku zonu dovoljno govore da su te njegove želje imale osnova. Podjednako kao i činjenica da je prethodno, u vrijeme kada je Siniša Košutić nastupao u kupu sa Škodom Felicijom, na Grobniku po krugu bio tek neznatno sporiji od njega.

No, prva prava, reklo bi se životna šansa, prilika, pružila se Alenu poslije druge utrke Ford Valvoline Focus Cupa, kada je Vanja Vešligaj odustao od nastupanja i kada je mjesto u Focusu vlasništvo Branka Krainca ostalo upražnjeno.

- Na preporuku gospodina Vidasa iz prateće ekipa Vanje Vešligaja, uspostavljen je kontakt i prvo pitanje gospodina Branka bilo je da li ja to mogu. Osgovor je bio da ne mogu ništa garantirati, ali mogu pokušati. Otišli smo na grobničku stazu, odvezao sam pet krugova i dogovor je pao. Rekao sam sam sebi, ako u prve tri utrke ne napravim neki rezultat, povući ću se, dati nekom drugom priliku.

Desetak dana poslije tog dogovora ispred Alena je bio već prvi izazov. Nastup na potpuno nepoznatoj, uskoj i teškoj stazi u Požegi.

- Bio je to za mene dosta veliki psihički pritisak, želio sam se dokazati, opravdati ukazano povjerenje.

No, uspio je. Poslije 16. mjesta u Sprintu, već se u Finalu prvog dana probio do 10. mjesta, koje mu je osiguralo prvih pet bodova. Drugog dana nastupa u Požegi u Sprintu je pridodao novih šest bodova, dok je u Finalu ispao iz borbe.

Onda je došao Zagreb. Deseta startna pozicija davala je nadu u nove bodove, što se i ostvarilo kroz tri vožnje, da bi zagrebački nastup Alen po prvi puta okončao i na pobjedničkom postolju, odmah do Božovića, a ispred Čolaka.

- Što reći, i sam sam iznenađen, niti u snu nisam očekivao takav rezultat. Pokušao sam pratiti, približiti se, ugroziti Acka, ali vozio je bez greške i nisam imao neku šansu.

Ljetna stanka dobro je došla Alenu, bilo je vremena da se malo više trenira, upozna s Focusom, podesi podvozje. A tu mu je od neprocijenjive koristi bilo Stollijevo iskustvo. Da su sve pogodili, potvrdila je već prva grobnička utrka u nastavku sezone. Peto mjesto, pa odustajanje prvog dana, a onda najvažnija utrka sezone. Vožnja izdržljivosti, sedma pozicija poslije prvih 50 minuta vožnje, na kraju ponovo postolje. Treće mjesto i "berba" bodova. Posljednjeg vikenda kolovoza upisao ih je 71 kraj svojeg imena. Burno pozdravljen od svojih navijača, bio je više nego zadovoljan.

Samo sedam dana kasnije svi su zajedno imali još više razloga za zadovoljstvo, slavlje. Drugo mjesto u Sprintu, treće na kraju prvo dana. Novi uspon na pobjedničko postolje. Drugi dan obrnuta slika. Treće mjesto u Sprintu, u smiraj dana ponovno druga stepenica na pobjedničkom postolju. Sada su ga svi konkurenti, posebice oni za najviši plasman "shvatili" sasvim "ozbiljno". Početnik se odjednom pretvorio u ozbiljnog konkurenta na kojeg je do kraja sezone trebalo i te kako računati.

Brdska utrka na Zagrebačkoj gori to je i potvrdila. Treće mjesto, ponovo uspon na postolje i bodovi koji su ga doveli među šestorku koja će na finalnoj utrci u Dubrovniku odlučivati o prvom pobjedniku Ford Valvoline Focus Cupa!

Improvizirana staza na pisti u zračnoj luci Čilipi još će, vjerujemo, dugo ostati u sjećanju Alena Perušića. Prva startna pozicija, u četiri vožnje isto toliki broj prvih mjesta, dva pobjednička pehara. Da li je mogao sanjati bolji finale sezone? Uz dvije utrke manje, našao se na kraju na izvrsnom, neočekivanom 3. mjestu. U pobjedničkom zanosu, slavlju, ostat će zapisana njegova izjava:

- Žal mi je ča nisam prije počel!

Kako ove sezone, tako možda i prije deset, petnaest godina...No, mirni čovjek s Grobnika sada je tu. Nije više vozač iz sjene, iz drugog plana.